Japan – neobična država u kojoj se uvijek nađe logično objašnjenje za sve pa i za to da se u hrani uživa drvenim štapićima. Jer zašto jednostavno, kad može komplicirano, zar ne? Pa, zapravo i ne, a evo i zašto.

Tradicija, a ne trend

Štapićima se počelo jesti debelo prije Kristova rođenja. Stolovi su tada bili luksuz, a žlica i pirun još ni u planu pa je ubaciti zalogaj u usta pridržavajući zdjelicu bio pravi pothvat. Dok se igrom slučaja (ili uznemirenog želudca) netko nije poslužio prvim što mu je došlo pod ruku – grančicama drveta. S obzirom da glad ne pita, kud’ svi Turci, tud’ i mali Mujo, a budući da je tradicija u Japanu svetinja, običaj se s generacije na generaciju prenosio tisućljećima pa se štapićima rado jede i danas.

Zahvati, prihvati i … što onda?

I ako mislite da se njima jede samo sushi, grdno se varate. Štapićima se može jesti sve, od ribe, mesa, povrća, rezanaca, čak i riže! Tko je probao, zna da ovo iziskuje puno prakse i (u početku barem) još više živaca jer treba znati kako štapiće namjestiti, kako ih pridržati, kako pomicati i kako zadržati. Nemate blage veze? Dakle, zahvatite ih poput olovke i kažiprstom pomičete samo vrh štapića koji nije oslonjen na palac dok sredinu oslanjate na srednji prst. I to je to!

Zašto je “zgodno” jesti štapićima?

Nevještoj zapadnjačkoj ruci ovo se može činiti čudnim, besmislenim, kompleksnim i bespotrebnim. Međutim, znanost je dokazala da je ova vještina sve samo to ne. Prvo, razvija finu motoriku ruke i šake pokrečući preko trideset zglobova i pedeset mišića. Drugo, konstantni pritisak na nekoliko važnih točaka ruke djeluje kao masaža i potiče mentalnu aktivnost te smirenost. I treće, utječe na osjećaj sitosti jer komadi hrane su manji i duže vam treba da ih prinesete ustima. Za gladne oči možda frustrirajuće, ali za liniju itekako zgodan trik!